Na ovom mjestu možete pronaći razne medievističke, kulturnopovijesne zanimljivosti. Sagledavajući srednji vijek kao longue durée, ”medievističke crtice” pokrivaju sve teme i zanimljivosti, od kasne antike do srednjovjekovlja u popularnoj kulturi.
Pozivamo sve zaljubljenike u srednji vijek da nam se jave na rimah@ffri.uniri.hr ukoliko žele objaviti poneku medievističku crticu.
Tematska biciklistička staza Stari put
na otoku Rabu
Autori tekstova: Ranko Starac, Barbara Španjol-Pandelo i Saša Potočnjak
Prisjećanje na projekt suradnje s lokalnom zajednicom i popularizacije znanstvenih istraživanja!
Posebnost je biciklističke staze preko Staroga puta prijelaz mostićem preko Veloga potoka banjolskog – Vode Snuge, najvećega periodičnoga toka na otoku Rabu. Potok je dugačak oko 4 km te se u njega slijevaju bujice s najvišega dijela Kamenjaka. Najprije teče prema Supetarskoj Dragi, a zatim skreće prema JI i upravo se u Banjolu ulijeva u more. Najstariji je spomen Banjola iz 1206. (vinea in Lauro et Banoli), a etimologija se riječi dovodi u vezu s vodom i kupanjem (lat. balneolae – kupelj), pa je prema legendi upravo Banjol bio rimsko kupalište. Rab je poznat kao otok s najviše izvora pitke vode (oko 300), a 1819. zabilježeno je da samo Banjol i Kaplak imaju čak 18 ‘živih voda’.
Rimski put na ovoj dionici od 2187 m u najvećem dijelu prelazi preko ceste na Kaplaku (strada Caplacha). Nastavlja se preko mundanijsko-draškoga polja u dužini od 12 km prateći pritom Vodu Snugu u cijeloj dužini njezina toka. Snuga je zabilježena već 1371. (Snue, Snoa). Na ovu su vodu Rabljani donosili mljeti pšenicu jer su na njoj bile postavljene vodenice (mlinice) (Molendinum de Snuga, 1476.). Na pojedinim se dijelovima vodotoka sa suhozidnim podzidom i danas vide slapovi čijom se energijom tjeralo vodeničko kolo. Nakon prijelaza preko Veloga potoka (16) staza povezuje kapelu sv. Anastazija na Kaplaku (15), vidikovac (12) i današnji rimski kolovoz (14), a zatim se preko Kaplaka (10) nastavlja na druge dvije banjolske ‘žive vode’, izvor Marković (11) i izvor Mančulić (9), prema trećoj, Barunićevoj, na kamenom
mostu (1). Prolazeći uz crkvice sv. Marka u Banjolu (7), sv. Lucije (4), sv. Marije Magdalene (5), staza se u priobalju spušta na ostatke ranokršćanske bazilike sv. Lovre iz 5. st. (6).
Tehnička su pravila o izgradnji rimskih kolnih cesta opisana u rimskoga pisca Vitruvija. Nakon što se cestovni pravac trasirao, obično već uhodani smjer starijih pješačkih komunikacija, cesta se iskopavala do stjenovite podloge. Ondje gdje je put ležao na zemlji bio je potreban dublji iskop u širini ceste, u koji se nabijala zemljana posteljica na koju se polagala mješavina drobljena kamena pomiješanoga s ilovačom ili pijeskom (statument). Na ovu se temeljnu podlogu lijevao tzv. rimski beton (opus caementicium) načinjen od mješavine drobljenog kamena i krhotina opeka te vapnene žbuke (nucleus). Ova se mješavina lijevala u tanjim slojevima i potom nabijala i poravnavala valjkom. Podloga je ceste u sredini bila lagano izbočena zbog učinkovitijega otjecanja oborinske vode u bočne drenažne kanale. Na još vlažnu žbuku pažljivo su slagane i nabijane poligonalne summum dorsum (najčešće peterokutne) kamene ploče od lokalno prikupljenog kamena, debljine oko 15 cm.
U pojedinim su dijelovima naše prometnice trasirane na čvrstoj litici od pješčenjaka, pa je put doslovno uklesan u stjenovitu podlogu na koju je položen samo do 20 cm debeo sloj žbuke pomiješane s drobljenim kamenom i opekama, u koju su uronjeni nepravilni i sitniji komadi lokalnoga kamena.
U neposrednoj blizini rekonstrukcije rimskoga kolovoza (14) nalazio se rimskodobni ruralni kompleks (3. – 5./6. st.) od kojega su pronađeni ostaci antičkoga zida (13), ulomci podnoga mozaika, ostaci amfora, Galijenov novac, ulomci keramike, metala i stakla, sitan novac iz 5. st. te ostaci brončanoga vrča. Uz ovaj je dio staze 1922. kaptiran izvor Marković (11), što je tada pomodnim art nouveau stilom urezano u betonsku oblogu. U istom je secesijskom stilu sa svake strane betonska aplika glave nekoga antičkoga (polu)božanstva. To su alegorijski likovi, a funkcija im je da putnike upozore da je kraj kojim prolaze Arkadija.
Crkvica sv. Anastazija na Kaplaku (Capella s. Anastasii de Kaplak) (15) prvi se put u notarskim spisima spominje 1373. g. i bila je malih dimenzija za svega 40 osoba. U njoj su se sve do 20. st. osim sv. mise
održavala i vjenčanja. Crkvica je bila središte kapelanije Kaplak, pa je u nju dolazila procesija iz Sv. Marije Magdalene (5) kako bi se za velike suše izmolila kiša. Procesija je nastavljala dalje Starim putom u Sv. Iliju u Mundanijama pa sve do Sv. Bernardina Sijenskoga u Kamporu. Crkvici sv. Anastazija je 1482. M. Marturis oporučno ostavio jednu inkunabulu – tiskani misal, a dio je inventara baštinila iz glagoljaške crkve trećoredaca sv. Franje na Komrčaru. Rapski biskup P. Gaudencije sredinom 17. st. traži da se za oltar ove crkve naruči slika, koja se danas nalazi u župnoj crkvi sv. Lucije (3). Na slici je uz biskupa, vjerojatno sv. Anastazija, prikazan sv. Dominik sa simbolima, ljiljanom i psom koji u gubici drži upaljenu baklju. Iznad svetaca prikazana je Bogorodica od Svetog Ružarija, koja sv. Dominiku, utemeljitelju te pobožnosti, pruža
krunicu.
U neposrednoj se blizini danas urušene kapele nalazi nekoliko antičkih gospodarsko-rezidencijalnih lokaliteta, a na uzvisini oko položaja crkvice postojala je antička nekropola. Kameni spomenici iz spomenute nekropole bili su korišteni kao građevni materijal pri izgradnji kapele u srednjem vijeku. Ovdje je pronađen i danas sačuvan gornji dio nadgrobnoga spomenika bračnom paru, s prikazom dupina i početnim dijelom natpisa SACRVM DEV… U rekonstrukciji je natpisa moglo stajati SACRUM DEUM MANIUM (‘posvećeno bogovima Manima’), odnosno riječ je o nadgrobniku s oblikom posvete (božanskim Manima) iz razdoblja 1. do polovice 2. st. nakon Krista. U polju pokraj crkvice otkriven je i ranorimski nadgrobni spomenik s natpisom o djevojci Magiji Lukuli, umrloj u dobi od 18 godina.
Plodna i vodom bogata flišna udolina u zaleđu grada Raba bila je stoljećima obrađivana i zasađena žitaricama, vinovom lozom i maslinama. Oblikovanje međa obradivih čestica, kao i mreža komunikacija između grada i zaleđa, u osnovnim je crtama oblikovano u ranoj antici. Brojni tragovi do danas razorenih antičkih ruralnih zdanja s na površini tla vidljivim ulomcima antičke i kasnoantičke keramike, građevnih opeka i amfora položeni su upravo uz trasu Rimskog puta. Pronađeni su ulomci krovnih opeka (tegula), sa žigovima proizvođača iz sjeverne Italije, poput proizvođača CAI IVLI AFRICANI i QVINTI CLODI AMBROSI, iz 1. st. nakon Krista, kojima su bili natkriveni seoski objekti. Prema ulomcima keramičkih posuda velike zapremine (dolium) znamo da se na širem području proizvodilo maslinovo ulje, koje se čuvalo u posudama zapremine veće od sto litara.
Srednjovjekovni se Kaplak (10) (Kaplaka, Caplaco) spominje već u 11. st. Zbog brojnosti prirodnih lokvi i bujica pučka etimologija značenje imena izvodi prema ‘kapanju vode’. Nije neobično što se dio antičkih ruralnih gospodarstava nalazio upravo na Kaplaku, izrazito plodnom području zahvaljujući, prije svega, vodi Mančulić (9). Ovaj je izvor također kaptiran u prvoj polovici 20. st., a predstavljao je važno pojilište za stoku koja je ovuda prolazila i na putu za banjolska neograđena pasišta (kanat) nazvana prema visoravni Kanat na Kamenjaku (408 m). Još u 19. st. samo je na području Banjola-Kaplaka zabilježeno 1400 ovaca, 90 koza, 16 magaraca, 16 bikova, 90 volova, 16 krava, 128 svinja na ukupno 46 obitelji, koje su se tradicionalno bavile preradom vune, proizvodnjom sira, pčelarstvom i uzgojem dudova svilca. Na poljima se uglavnom sijala pšenica, kukuruz, ječam, raž, proso, grašak, a vinogradi sa starom lozom (brajdom) davali su obilne količine vina.
Udolina Markova Draga (8) dobila je ime po srednjovjekovnoj kapeli sv. Marka (7), smještenoj na krševitoj zaravni povrh dionice Rimskoga puta u Banjolu. Riječ je o jednobrodnoj crkvici s polukružnom apsidom, izgrađenoj u kasnoromaničkom stilskom ozračju. Nema očuvanih pisanih izvora o datumu izgradnje, ali je prema opisanim karakteristikama svakako mnogo starijega datuma od prvoga spominjanja u dokumentima 1369. g. (s. Marci de Bagnolis). Krajem 18. stoljeća već je napuštena. Danas se raspoznaju dijelovi bočnih zidova i polukružne apside. U bližem se okruženju na površini tla uočavaju ulomci antičkih krovnih opeka (tegula), ali i komadići odavna uništenih dijelova podnica antičkoga ruralnog objekta.
Tu posebno valja istaknuti pronađene ulomke podnoga mozaika načinjenoga od bijelih i crvenih kockica. Postoji mogućnost da se ispod danas vidljivih ostataka srednjovjekovne kapele kriju tragovi antičkoga sklopa s ranokršćanskim oratorijem. S položaja crkvice sv. Marka pruža se izvrstan pogled na središnji dio otoka Raba i pravac pružanja Rimskog puta preko Kaplaka (10), dok se s druge strane ovoga mjesta pruža pogled prema Barbatskom kanalu i ranobizantskoj utvrdi sv. Kuzme i Damjana u Barbatu.
Širom otoka Raba, na dominantnim uzvisinama i povrh od vjetrova zaklonjenim uvalama postoje tragovi suhozidnih pretpovijesnih utvrđenih naselja (gradina) te opsegom manjih nadzornih postaja u obliku kružnih kamenih gomila. Kamene su gomile mahom bile u funkciji grobnih humaka, ali ponegdje su označavale i granice pašnjaka te orijentacijske točke u prostoru. U kasnoj su antici ponovo u uporabi napušteni pretpovijesni lokaliteti i utvrde, a u srednjem vijeku na ove stare položaje lokalno stanovništvo smješta kapele, koje postaju u prostoru vidljiv znak i simbol pobjede kršćanske vjere.
Načini izgradnje prometnica u antičkom razdoblju ovisni su o specifičnim zemljopisnim karakteristikama, sastavu tla, mikroklimatskim obilježjima, prometnim i ekonomskim zahtjevima lokalne zajednice. Prometnice na otocima imaju lokalni karakter, s osnovnom zadaćom najkraćega povezivanja poljoprivrednog zaleđa s priobalnim lučkim središtem. Kolni promet na Rabu bio je prije izgradnje modernih cesta vrlo ograničen, a, kao i na cijelom Mediteranu, sav se transport ljudi i roba po unutrašnjosti otoka odvijao na leđima konja ili magaraca.
Raskrižje se Rimskoga puta i ceste koja vodi od Sv. Lucije (4) uzbrdo prema Markovoj Dragi (8) nalazi na lokalitetu staroga naziva Pogača (2) (Pogaça / Pogaza, u značenju beskvasnoga kruha, ali i istiještenih maslina u mlinu). Ovdje putnici mogu potražiti danas još uvijek skrivenu crkvicu sv. Viktorije (s. Victoriae in loco vocato sclavonice Pogaza), zabilježenu u rapskim notarskim spisima 1446. g. Njezini se tragovi (danas ugrađeni u suhozidne podzide) navodno naziru u blizini kamenoga mosta na potoku Tomilović (Torrente Tomilovich), gdje je 50-ih godina 20. st. uređeno perilo i pojilo za stoku. Ovaj se kaptirani izvor naziva Barunićevom vodom (1), a njegova je posebnost nešto stariji kameni most i volta. U našim krajevima ovakve kamene mostove, neovisno o njihovoj veličini, u puku rado nazivaju „rimskima“. Starost im je teško utvrditi, ponajviše zbog višekratnih obnova i rekonstrukcija u prošlosti. Svugdje gdje Stari put prelazi preko ‘živih voda’ izgrađeni su mostovi od grubo klesanoga kamena povezanoga čvrstom vapnenom žbukom. Obnavljani su u razdoblju mletačke uprave, ali i tijekom uprave Napoleonova carstva početkom 19. st.
Na Rimski se put dolazi i smjerom uz kapelu posvećenu sv. Luciji (4), mučenici stradaloj u Dioklecijanovim progonima kršćana. Jednobrodna crkvica sv. Lucije (s. Luciae de Bagnolis) (4) s polukružnom apsidom na začelju i zvonikom građena je od vodoravno uslojenih vapnenačkih klesanaca. Novac za gradnju ove crkvice na lokalitetu Mons Galatus oporučno su ostavili Rabljanin Paganinus Macolano i njegova žena Stana. Kamen temeljac blagoslovio je 1343. rapski biskup Hermolais. U 19. st. je M. Sabljar zabilježio da se u ovoj kapeli nalazio naknadno ugrađen plutej, tj. ploča oltarne ograde s pleternom ornamentikom iz 9. st., moguće iz tada već odavno napuštene crkve sv. Lovre (6).
Za Napoleonove vladavine najveći se dio kapela u ruralnom dijelu otoka Raba napušta i polako ruši, pa tako i one koje se nalaze uz Stari put, a čije je ostatke još moguće vidjeti. Iz tih se kapela dio vrijednih umjetnina danas nalazi u novoj župnoj crkvi sv. Lucije (3), i to: drveni kip sv. Lucije (14./15. st.) te sv. Kristofora (15. st.), oltarna pala iz Sv. Anastazija na Kaplaku te razni zavjetni darovi. Drvorezbarena je skulptura sv. Lucije tako bila premještena u crkvu sv. Marije Magdalene (5), koja se pod snažnim utjecajem kipa i kulta ubrzo počela zvati crkvom sv. Lucije. Skulptura je na Badnjak 1939. u velikoj procesiji prenesena na veliki oltar novosagrađene župne crkve. Pod utjecajem liturgijskih promjena bila je odijevana u bijele haljine, te je, na žalost, radi lakšeg odijevanja djelomično uništena u gornjem dijelu tijela, a donji dijelovi ruku, u kojima je zasigurno držala svoje simbole (pladanj s očima), u potpunosti su joj uklonjeni. Uz staru i novu crkvu sv. Lucije cesta se spaja na Rimski put pokraj lokaliteta Pogača (2) i Sv. Marko (7).
Tematska biciklistička staza Stari put proteže se po ostacima ranoantičkoga puta, poznatoga i kao Rimski put. Staza povezuje vinograde, maslinike, pašnjake, potoke i ladanjska gospodarstva između Banjola i Mundanija. Uz nju se nalaze ostaci antičke ruralne arhitekture, srednjovjekovne kapele, uređeni zdenci, a cijela je trasa uokvirena suhozidima (mocire). Prvi je dio staze dug 2187 m i započinje pred kamenim mostom izvora Barunić (1), a zatim se preko lokaliteta Pogača (2) nastavlja prema Kaplaku (10) i Vodi Snugi (16).
Ovaj drevni kolni put spajao je priobalje s pravcem Rimskoga puta u središtu otoka. Staza je duga 12 km i vodi sve do nekadašnje benediktinske opatije s crkvom sv. Petra u Supetarskoj Dragi te dalje na Frugu. Geološko pružanje i odlike reljefa otoka Raba usmjerili su antičke graditelje na promišljeno i logično trasiranje prometnice s koje se lako pristupalo obradivim površinama i pašnjacima te brojnim izvorima pitke vode koji u cijeloj dužini presijecaju stazu. To su danas uređeni izvori te primjeri tradicijskih perila i pojila za stoku: Barunićeva voda (1), Mančulićeva voda (9), Markovićeva voda (11) te Voda Snuga (16).
Posebno je zanimljivo što je uz stazu smješten čitav niz srednjovjekovnih crkava. Tako se na priobalnom dijelu puta nalazi arheološki sklop ranokršćanske bazilike iz 5. st. posvećene sv. Lovri (6), nad čijim je ostacima u 9. st. izgrađena nova crkva manjih dimenzija. Na brežuljku iznad Sv. Lovre uz isti je put u srednjem vijeku izgrađena jednobrodna kapela sv. Marije Magdalene (5), koja je i danas u uporabi. Treća je točka na tom putu stara crkvica sv. Lucije u Banjolu (4), zatim u podnožju Markove Drage (8) crkvica sv. Marka (7). U blizini vidikovca (12), na dijelu staze gdje je danas rekonstruirani rimski kolovoz (14), u neposrednoj blizini jednoga antičkoga zida (13) smjestila se crkvica sv. Anastazija na Kaplaku (15).
PEŠKERA (RIBNJAK) SAMOSTANA SVETOGA BERNARDINA SIJENSKOGA U KAMPORU (RAB)
Franjevački samostan svetoga Bernardina Sijenskoga u Kamporu od samoga je osnutka u 15. stoljeću djelovao kao važno duhovno, kulturno, ali i gospodarsko središte otoka Raba. Uz crkvu, skriptorij, arhiv i knjižnicu sastavni su dijelovi samostanskoga kompleksa i arsenal (brodarnica), mlinica za masline (uljara) te samostanski ribnjak. Gospodarski život Samostana obuhvaćao je ribarstvo, pčelarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, te uzgoj povrtlarskih kultura i ljekovitog bilja, i kao takav, samostan u Kamporu – uz duhovno djelovanje u crkvi i kulturalno djelovanje preko poučavanja, knjižnice i arhiva – predstavlja cjelovitu sliku jednoga franjevačkoga samostana.
Fratarski arsenal (brodarnica) osim za potezanje brodova (za plime bi more dolazilo sve do zapadnoga zida arsenala) služio je za spremanje ribarskoga pribora tekao stan stražarima soli na obližnjim solanama. Samostan je posjedovao različite tipove brodica (lađa, zoppolo, gajeta, guc), a prvi spomen samostanske ribarske barke nalazimo još u 1552. godini. Mlinica (uljara za masline) izgrađena je u 19. stoljeću, ali je za njezinu izgradnju iskorišten kamen davno porušene srednjovjekovne kapele sv. Nediljice (s. Dominicae) u Suhoj Punti. Mlinski je kamen tadašnji gvardijan fra Benedikt Staničić dobavio iz Kraja na otoku Pašmanu.
Ribnjak (peškera) samostana sv. Bernardina Sijenskoga rijetko je sačuvan primjer nekadašnjega gospodarenja priobalnim pojasom. Povlasticu i pravo slobodnoga ribarenja u uvali sv. Eufemije i to na potezu od solina Frapka do obale Frkanja te do solina Maran, franjevci su formalno stekli 26. 8. 1529. godine dopuštenjem mletačkoga dužda. Ta je povlastica franjevcima prvi put bila ugrožena tek početkom 19. stoljeća. Osim starih dokumenata za franjevce su svjedočili i sami župljani pa je povlastica potvrđena još nekoliko puta i to svakom novom vlasti tijekom 19. i početkom 20. stoljeća.
Kamporski su fratri posvećivali veliku brigu mandraću, purpureli i ribnjaku. Iz samostanskoga se arhiva doznaje da fra Bartul de Arbo, godine 1795., iz samostanskoga proračuna namjenjuje novac za zidić koji zatvara ribnjak do ušća izvora Frapke. S vremenom su međe ribnjaka označene i dvama obijeljenim stupovima: jedan na obali kod skladišta solina Frapka, a drugi na drugoj obali, nešto južnije od dražice ”Fratarsko”. Ribnjak je u cijeloj svojoj površini označen i kamenim oznakama što se i danas lijepo vidi, posebno za oseke.
U uvali podno Samostana mnogi su, nažalost, i neovlašteno ribarili pri čemu su činili razne štete morskom dnu i priobalnom pojasu. Radi što boljega ulova, krivolovci su bacali granje, kamenje, te mličà’c (Euphorbia dendroides),pa je nerijetko dolazilo do pomora ribe. Zato je već u staro doba i sam rapski knez izdao proglas protiv krivolova ispod Samostana uz prijetnju kaznama tamnicom, progonstvom, odlaskom na galiju, plaćanjem globe te spaljivanjem mreža krivolovcima. Proglas je u više navrata javno čitan u gradskoj loži, a prekršitelji su se najčešće kažnjavali tako što bi im se oduzela 1/6 od uhvaćene ili prodane ribe.
Najstariji spomen ribarenja mrežom na otoku Rabu zabilježen je u 15. stoljeću i to u jednom ugovoru koji su sklopili plemić Petar de Zaro, donator Samostana, i ribar Šimun Dragoriba iz Raba. U čitavom vremenu 16. i 17. stoljeća u ekonomskoj knjizi Samostana spominju se izdaci za uže i željezo per la tratta da scombri (mreža potegača za lokarde), a kasnije i zasebna mreža za ciple (per la rete nuova di cievoli) koje se lovilo u plićini ispred Samostana. Franjevci su često sami pleli ribarske mreže, a u tome je bio posebno poznat gvardijan fra Benedikt Staničić.
Sve do 18. stoljeća u rapskim vodama, u obilnim količinama, lovili su se škombri, štoklji i tune, a nadaleko je bila poznata i priprema suhoga dimljenoga štoklja (hobotnice) te salate od tune koja se čak izvozila, ponajvišeu Mletke. U novije vrijeme je, pak, ostalo zabilježeno da je 1845. godine u rapskim vodama ulovljeno 15 000 komada tune i 34 000 komada druge ribe. Tih se godina u rapskoj općini čak 220 osoba bavilo ribarenjem. S 8 barki bave se lovom na škombre colla lume (pod sviću), a s 40 lađa (zoppoli) ribare na razne druge načine – udicom, vršama i ostima (alla fossina). Lovi se i uz pomoć mreža, a čak 10 osoba na Rabu plete mreže. Dinamit se ne koristi.
Rapsko je priobalje bilo prepuno spužvi i koralja pa su druge općine često tražile u najam rapsko priobalje za eksploataciju, no jednu je milju od obale bilo dopušteno loviti samo domaćim ribarima. Međutim, s vremenom su ribari sve više primjećivali da je ulov škombri i skuša sve manji, a sardele da su gotovo nestale iz rapskih voda. Ipak je krajem 19. stoljeća na rapskome trgu ponuda ribe bila raznovrsna. Nudili su se veliki i mali arbuni za 30 do 36 novčića, raža za 12 novčića, male i velike morske mačke za 10 do 12 novčića, lignje za 30, a sipe za 16 novčića, dok su se velike i male rošpe (grdobine mrkulje) nudile za 16 do 24 novčića.
Prva ribarska zadruga osnovana je početkom 20. stoljeća, a do 1938. godine je djelovalo njih šest (npr. u gradu Rabu ribarska zadruga sv. Kristofora, u Supetarskoj Dragi ribarska zadruga sv. Petra, u Loparu ribarska zadruga sv. Ivana, a zadruge su bile i u Barbatu te na Lunu). Te godine je na Rabu ulovljeno 38 450 kg bijele ribe, a u samoj je općini bilo registrirano 558 ribara, 207 lađa na jedra, 4 lađe na motor, 6 trata ljetnih, 46 trata zimskih, 3 tunere, 5 mreža za tune, 122 parangala, 85 vrša, 133 ferala, 320 osti.
Još se početkom 20. st za vrijeme lova na tune u uvali sv. Eufemije njegovao jedan stari običaj. Kada bi se u dragi Dražica stavile u more tunere (mreže), lađom bi se otišlo po fratra koji bi blagoslovio mrežu i rad. Od prvoga ulova Samostanu bi se davala 1 tuna, a Samostan ribarima 6 l vina. Ostalo je svjedočanstvo po kojemu se u Dražici znalo uloviti i do 200 kg tune.
U Kronici Samostana u Kamporu zabilježeno je i da su u noći 15. ožujka 1937. godine Kamporčani, braća Petar, Franjo i Ante Kurelić, koji žive u Ogradama (Seraglie) u Kamporu, uhvatili u mrežu toliko inćuna i srdela da je toga bilo oko 25 quintala. Ljudi ne pamte tolikoga čuda! Tri su lađe napunili! (zabilježio fra O. Badurina). Ta ribarska štorija učinila je braću Kurelić najaktivnijim poznatim ribarima na otoku Rabu.
Saša Potočnjak
Izvori: T. de Stantiis; Della pesca nella Valle di s. Eufemia; V. Coronelli, 1696.; Liber Inventariorum, 18. st.; Acta Officialia; fra Odoriko Badurina, Velika kamporska kronika: II, III, IV, V.; Acta Communitas.
Tekst je objavljen na info panelu TZ Grada Raba, koji je postavljen uz samostan sv. Bernardina Sijenskoga u Kamporu.