Razgovarao: Hrvoje Hodak (izvor: min-kulture.gov.hr)
Hrvatska je u registar UNESCO-ovog programa Pamćenje svijeta upisala Multinacionalnu kandidaturu „Vita Sanctorum Marini et Leonis” zajedno sa Republikom San Marino i Italijom čime se doprinosi jačanju povijesnih i duhovnih veza između triju naroda, a uklapa se i u promicanje suradnje u okviru EUSAIR (EU Strategy for the Adriatic and Ionian Region) – Jadransko-jonske inicijative.
Cilj zajedničke nominacije triju država zaštita je vrijedne svjetske pisane rukopisne i tiskane baštine koja počiva na temeljnom dokumentu „Vita Sanctorum Marini et Leonis“ odnosno rukopisu koji opisuje život svetog Marina, osnivača Republike San Marino, koji se štuje i u Dalmaciji. Riječ je naime o pripovijesti o putovanju klesara Marina krajem 3. i početkom 4. stoljeća s otoka na dalmatinskoj obali preko obale gornjeg Jadrana na talijanskom poluotoku i rimskog grada Ariminuma (Rimini) do doseljenja na gori Titano, današnjem San Marinu. Rukopis je pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Torinu, a datira u 10./11. stoljeće.
Pisac životopisa svetaca (hagiografija) P. de Natalibus u 14. stoljeću kao mjesto rođenja sv. Marina i Lea precizira Rab i od tada rapsko podrijetlo osnivača Republike San Marina postaje uvriježeni narativ, koji su preuzeli i bolandisti u Acta sanctorum, a zatim i sakupljači rukopisne građe za Illyricum sacrum. Tako se latinska matica „Vita Sanctorum Marini et Leonis“ u kasnosrednjovjekovnoj rapskoj komuni i biskupiji razrađuje novim motivsko-tematskim elementima, čime se u rapskoj zajednici neprestano obnavlja sjećanje na sv. Marina i kontinuirano se nastoji potvrđivati izravna rodoslovna veza sa svecem.
Nakon što je u San Marinu 1586. pronađen kovčeg s kostima, za koje se smatra da su ostaci sv. Marina, afirmacija kulta sv. Marina kao „građanina Raba“ dodatno je intenzivirana. Popularizacija štovanja sv. Marina na Rabu nametnula se kao strateški identitetski čin, s ciljem osiguranja značaja, ali i prestiža ranonovovjekovne rapske komune. U rapskoj je rukopisnoj tradiciji među ostalim sačuvan i rukopis na hrvatskom jeziku iz 18. st. pod naslovom „Počinje život svetoga Marina ispovidnika Raba djaka“. Tradicija koja čuva sjećanje zajednice na rapsko-sanmarineškoga sveca, zapisana u torinskom rukopisu, na specifičan se način ugradila u identitet rapske zajednice koja je sjećanje na taj hagiografski narativ (vita) trajno održala kroz razne vjerske prakse kulturno-umjetničke, političke i gospodarske oblike lokalnoga štovanja sv. Marina.
Arhivska istraživanja izv. prof. dr. sc. Saše Potočnjak postala su podloga za hrvatski dio ove nominacije, pa smo je upitali da nam nešto više kaže o tom dijelu našeg kulturnog naslijeđa i povijesnih veza koje iz njega proizlaze.
– Tradicija štovanja sv. Marina na otoku Rabu vrlo je stara te se kroz povijest oblikovala u skladu s društvenim promjenama i izgradnjom identiteta rapske zajednice. Sv. Marin je uz sv. Kristofora i patron Raba, a društveno se političke veze Raba i San Marina posredstvom “zajedničkoga” sveca naglašeno intenziviraju krajem 16. st. kada će ključnu ulogu u procesu identifikacije Raba sa sv. Marinom odigrati rapski kanonik Marin Bizza, rapski biskup Pasquale Padavino, franjevci opservanti iz samostana sv. Bernardina Sijenskoga u Kamporu te Dinko Dokula. Tada je pohranjena u sanktuarij Rapske katedrale i košćica rebra sv. Marina te njemu i sv. Didaku u čast izgrađena istoimena crkva u gradskoj jezgri Raba. Epigrafski posvetni natpis iz gradskoga dijela Kaldanac u jednom je specifičnom povijesnom trenutku prenesen u San Marino, što je bio i iskaz potrebe da se održi sjećanje na neraskidive veze između Raba kao svečeve očevine i San Marina kao svečeve domovine.
Vaša istraživanja o povijesnim sponama San Marina i nekadašnje rapske komune odvijala su se na relaciji San Marino – Rab.
– Tu povijesnu vezu, oblikovanje političko-društvenoga identiteta te kulturu sjećanja na sv. Marina istraživala sam početkom 2016. godine i u gradu San Marinu kada sam u kripti crkve sv. Petra i uočila posvetnu oltarnu ploču iz Kaldanca, a zatim u knjižnici i arhivu u San Marinu naišla i na ostale relevantne dokumente.
Istraživanje sam nastavila u franjevačkom samostanu u Kamporu gdje se nalazi jedan mlađi rukopis života o sv. Marinu Rabljaninu na hrvatskom jeziku. Rezultate toga inicijalnoga istraživanja objavila sam tiskom 2018., da bi krajem 2023. godine kao rapski udio u hrvatskom dijelu oni postali podloga za nominaciju za upis na UNESCO listu Memory of the World. Posebno su me stoga i razveselili rezultati jer je na ovaj način šire prepoznata posebnost filološke struke te arhivskih istraživanja.
Što bi ovaj upis u registar UNESCO-ovog programa Pamćenje svijeta trebao značiti za Rab i San Marino?
– Mislim da je ovo dobar povod da se i sama zajednica bolje upozna s tim dijelom vlastitoga kulturnoga nasljeđa i povijesnoga identiteta, kako na Rabu tako i u San Marinu. Iz rapske perspektive promatrano čini mi se zanimljivim ponuditi više informacija o suradnji San Marina i rapske komune u 16. st., na primjeren način uključiti ili obilježiti prostore te mjesta koja su dio ovoga narativa, a čiji su akteri odigrali presudnu ulogu u tom dijelu oblikovanja rapskoga identiteta. Prepoznatljivost Raba na UNESCO-voj listi posredstvom rukopisa Ms. F.III.16 o sv. Marinu za zajednicu može biti i daljnji poticaj za očuvanje vlastite baštine.
Upis na UNESCO-vu listu Memory of the World torinskoga rukopisa koji sadrži životopis sv. Marina i Lea, a čija je iznimnost uvjetovana upravo održavanim društvenim praksama i tradicijama na otoku Rabu i u Republici San Marino, potvrđuje važnost dokumentarne baštine i danas. Na tom putu od sudjelovanja u hrvatskom timu za nominaciju, tijekom samoga pisanja i oblikovanja teksta, prikupljanja materijala i u konačnici upisa, na posve nesebičnoj podršci, ali i na razumijevanju te svijesti o važnosti same inicijative, valja mi posebno zahvaliti glavnoj konzervatorici RH dr. sc. Višnji Bralić, Sanjinu Badurini Pilotu, fra Ivici Strčiću, Mirku Manciniju, Massimu Manciniju, ravnateljici POU Rab Katarini Ribarić i gradonačelniku grada Raba Nikoli Grguriću.
Valja mi zahvaliti i službenim dionicima u ovoj multinacionalnoj kandidaturi koju je Hrvatska upisala zajedno sa San Marinom i Italijom. U hrvatskom dijelu to su Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Pučko otvoreno učilište Rab i Grad Rab – zaključla je izv. prof. dr. sc. Saša Potočnjak.
A mi ćemo na kraju dodati i to da su na zasjedanju Izvršnog odbora UNESCO-a, u registar UNESCO-ovog programa Pamćenje svijeta, osim ranosrednjovjekovnog rukopisa „Vita Sanctorum Marini et Leonis“, upisane još dvije hrvatske nominacije: Dnevnici Andrije Štampara (1931. – 1938.) i kratkometražni filmovi Zagrebačke škole crtanog filma (1956. – 1979.)
Procesom upisa ovih triju hrvatskih nominacija tijekom više godina koordinirali su Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO i Ministarstvo kulture i medija, a ovaj prestižni UNESCO-ov popis Pamćenje svijeta (UNESCO Memory of the World Register) osnovan je 1992. godine, s ciljem promicanja očuvanja i pristupa dokumentarnoj baštini od globalnog značaja. Zanimljivo je spomenuti da je u registar već upisan Arhiv Dubrovačke Republike zbog kontinuiteta, količine i vrijednosti građe Državnog arhiva u Dubrovniku.